Kategorije
Filosofija

“Znam da ništa ne znam” – Sokratova moć neznanja

“Sofokle je mudar, Euridip još mudriji, a najmudriji od svih ljudi je Sokrat.”

Prošle su godine, vijekovi, možda i čitavo jedno čovječanstvo, možda više njih, a čovjek koji iza sebe nije ostavio niti jednu napisanu riječ i danas se provlači kroz naše razgovore, kroz učenja, kroz izreke. I dan danas znamo njegovo ime i barem nešto o njemu. Neko više, neko manje, ali još uvijek nisam srela osobu koja nije makar čula za njegovo ime. A ime mu je Sokrat.


Tokom školovanja često sam slušala opaske da je postao to što jeste, samo zbog žene koja mu je neprestano prigovarala i gunđala, iako ovo ide u prilog nas žena, mislim da nije ni bitno koji je razlog njegove veličine, već ono što nam je ostavio u nasljeđe. Njegov vjerni učenik Platon, predstavio je u pisanoj formi mnoge Sokratove misli, koje bi se vjerovatno u vremenu zagubile. To ih nije spriječilo da vjeruju da svaka pisana riječ je korak bliže zaboravu. U pravu su, osim u jednom slučaju. To je baš ovaj, gdje su kroz Platonovo stvaralaštvo ostale zapamćene Sokratove riječi. Iako se često vodi polemika oko toga gdje se podvlači crta, dokle je Sokratova, a odakle Platonova misao. Mnoštvo je pretpostavki, ali zasigurno znaju samo oni ili eventualno njihovi učenici i ljudi kojima su bili okruženi.

Preuzeto sa enciklopedija.hr
Ukoliko niste upoznati s njegovim učenjima, jednu izreku ste sigurno čuli barem jednom u životu: “Znam da ništa ne znam”. Rijetko ko zna kako je došao to do tog saznanja i zašto je baš ova rečenica postala tako popularna.

Sokrat i dan danas važi za jednog od najvećih mudraca koji je ikada hodao našom planetom. U to su bili uvjereni i mnogi njegovi savremenici, dok je bilo i onih koji su ga ismijavali zbog njegovog neuobičajenog ponašanja i načina na koji je vodio dijaloge sa ostalim filosofima koji su važili za mudre. Ipak Sokratu je trebalo priznanje da je uistinu bolji od ostalih. Priznanje je došlo sa proročišta u Delfima.

Neobični događaj se navodno odigrao 420. godine prije nove ere, kada je Heferont posjetio to čuveno proročište u želji da sazna ko je najmudriji u Atini. Dobio je odgovor.

“Sofokle je mudar, Euridip još mudriji, a najmudriji od svih ljudi je Sokrat.”
Preuzeto sa greeka.com

Iako bi mnogi dočekali takve vijesti sa oduševljenjem, ovog mudraca su natjerale na još dublje razmišljanje, ali i dokazivanje suprotnog. On nije najmudriji, jer Atina je bogata sa većim mudracima od njega. To su bili oni koji su znali mnogo toga, više od njega. Neki možda i sve. Morao je samo da pronađe i predstavi ih svijetu.


Od vrata do vrata kroz Atinu, sukobio se sa svim velikim učenim ljudima koji su važili za mudre. Svakim narednim sukobom dobijao je dokaz drugačiji od onog kojem se nadao. Izgleda da je proročica ipak bila u pravu kada je njegovo ime izgovorila za najmudrijeg među njima. Oni su bili uvjereni u svoje znanje, potpuno ignorišući ono što ne znaju. Čovjek kao samo jedno od bića kojem je podaren život na ovoj planeti, takođe ima svoje nesavršenosti. S jednim se svi možemo složiti, da otkad čovjek postoji, nijedan nije bio sposoban da zna apsolutno sve. Naše nesavršenosti nikad to ne bi dopustile, što je sasvim u redu. U tome je čar života i samog učenja, jer nas nagoni da saznajemo i prilagođavamo se novim stvarima i situacijama.

Čovjeku koji bi sve znao, ovaj život bi bio premalo.

Zašto je Sokrat najmudriji, ako ni on ne zna sve tajne i istine ovog svijeta? U tome i leži njegova mudrost, tačnije u njegovim riječima da ništa ne zna. Čovjek se u svom lutanju i traganju za mudrosti izgubio negdje i postao uvjeren da mudar čovjek mora da poznaje sve istine svijeta, što je nemoguće za jedno nesavršeno i konačno biće. Čovjekova mudrost se ogleda u tome da je svjestan svojih nedostatak, svog neznanja, svojih mana. Tek tad kada postane svjestan, da je samo smrtno biće, i da su istine svijeta mnogo veće od njega, može da napreduje i raste. Nažalost, mora da bude svjestan i da nikada neće moći spoznati apsolutno sve. Možda u nekom drugom životu, poslije ovozemaljskog.

Sokratova mudrost se krije u njegovom priznanju samom sebi, da je i pored svih njegovih znanja, ostalo još mnogo toga što mu klizi iz ruku. Život je tu da ih pokuša uhvatiti što više. Da bi čovjek krenuo putem ka mudrosti, prvo mora da spozna sebe. Bez tog koraka, nema potrebe da ide dalje, jer samo upada u zabludu i živi u iluziji.


Ljudi koji malo znaju uvijek su puni sebe. Samopouzdanje pršti na sve strane, i nikad neće priznati ni sebi, a kamoli drugima da postoji nešto što ne znaju i za šta nisu sposobni. Oni su na samom početku izgubili u igri mudrosti. Oni koji znaju mnogo više, uvijek će biti krotki i povučeni, nikad se neće hvaliti svojim znanjem i uvijek će ga propitivati, kao i same sebe. Razlog toga je upravo taj, što su svjesni koliko je toga još ostalo nedotaknutog i koliko su mali u ovom nepreglednom univerzumu o kojem ni dalje još uvijek ništa ne znamo.

Nema potrebe da sve znamo. Neophodno je samo da tragamo za onim što ne znamo još uvijek. To je jedini put da napredujemo i postajemo bolji u svim segmentima života, ne samo u potrazi za mudrošću.

Preuzeto sa greeka.com

Od Beatrice Portinari

Stihovi i riječi jedne duše koja luta besmislom...

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s